Plavo-bijeli svijet

Mi smo uradi-sam obitelj. Pa je tako došlo i vrijeme za krečenje naše kuće. Poglavica i Profesorac (tata i sestra) otišli su po boju ujutro dok smo Gospođa Majka i ja raščišćavale prostore kako bi kasnije bilo što lakše očistiti. 

Unijeli smo sav alat, boju, tonere, sve u kuću, razvukli najlone (kasnije se pokazalo da meni ni to nije dovoljno), skinuli zavjese, police, odvukli sve na sredinu prostorija (krevete, kauč, stolove...), skinuli lampe i lustere. 

Onda smo prvo sve očistili od plijesni (kuća nam je grozna što se toga tiče, začas se pojavi, posebno u kupaonici i na vanjskim zidovima, loša izolacija), našli smo neku odličnu stvar koju pošpricate preko i samo pojede plijesan, manje mrlje očisti do kraja, a ove veće, teže, morate špricati nekoli puta; zatim smo sve premaljali (ustvari, ja osobno) sredstvom protiv gljivica i plijesni (koje vjerojatno neće puno pomoći, ali nema veze).

Zatim je uslijedila najvažnija stvar svakog krečenja: spremanje boje i određivanje nijanse! Uvijek vodimo polemike oko toga jer bi tata najradije sve okrečio u bijelo, to je najlakše popraviti kasnije jer mi boju radimo s tonerima i gotovo je nemoguće kasnije pogoditi pravu nijansu. Majka i ja bismo sve u bojama, ljubičasto, smeđe, narančasto, zeleno... Ali sestra bi plavu ili tako nešto.

Ove godine su (ponovno) pobijedili Poglavica i Profesorac - sve je u plavo-bijeloj kombinaciji. A krečili smo dva dana. Sve stropove smo okrečile sestra i ja, ona je okrečila kupaonicu, ja tatinu i maminu sobu, našu smo zajedno, dnevnu smo tata i ja, a kuhinju tata i sestra. Majka se ne petlja, ona čisti.

Navečer smo već i sestra i ja bile krepane. Mislim, nije to lak posao, a ni čist, posebno kad sam ja u pitanju. Čini se da sam stvarno neki umjetnički tip. Boje je bilo na meni koliko i na zidu. A sestra ništa. Horoskopska nježna račica, zakapala se možda na tri mjesta.

Uglavnom, kuća je gotova, tatina i mamina soba i kupaonica su posve bijele, svi stropovi su bijeli, naša soba je plava kao i dnevna soba, a kuhinja je plava i bijela, naizmjenično smo okrečili jedan zid bijeli, jedan plavi. I potegli smo bijele crte pri vrhu zida. Što se inače radi tako da se zidarska, papirnata, ljepljiva traka prilijepi na zid pa bojaš do nje. Ali ne i mi, tata je uzeo jednu letvicu (jer nam traka nije htjela držati na svježe okrečenom zidu) pa je bojao malim valjkom do nje. Možete misliti kako je to ispalo. Mislim, ostale su bijele pruge, ali divne, krasne i neravne, no nema veze. 

Nama se baš sviđa, glavno da je sve lijepo i čisto. :)

Objavio/la narancasta u 30. kolovoz 2010 13:25:50 | 6 komentara

Potencijalno visokoubitačna situacija i izolirka je najkorisnija stvar na svijetu

Danas smo sestra i ja krenule u grad, ona na sjednicu u školi, ja na kavu s Doktorom koji je ljeto proveo u SAD-u. Donio mi je original Rolling Stone s Alexanderom Skarsgardom, Annom Paquin i Stephenom Moyerom na naslovnici. :) Ah, kao, kad je vidio novine, sjetio se odmah mene jer zna koliko volim gledati True Blood (posebno Erica!). 

Još smo seka i ja imale hrpu toga za obaviti po Karlovcu, obići trgovine u potrazi za bojom za ličenje, naći ljepilo za retrovizor koji nam je otpao u autu, knjižnicu... I u jednom trenutku zasmrdio nam je benzin u autu. Još smo mislile da je povuklo miris od nekog drugog auta, ali kad smrad nije prestajao, nazvala sam tatu da provjerim ipak jel sve u redu (jer on ima očito telekinetičke moći i na daljinu može dijagnosticirati problem na autu). Pitam ga što bi to moglo biti, kaže on, pa možda vam curi benzin, dođite do mene (radi u gradu) da vam to pogledam, vozite polako. Pa, pitam ja njega, jel se može što dogoditi, znaš, eksplozija? I on, umjesto da mi malo slaže i kaže da će biti sve ok, promrmlja da može biti svašta. Tu me negdje počelo frktati u želucu i lagano tutnjati u glavi jer pogledala sam previše američkih akcijskih filmova, a da bih se mogla bezbrižno voziti u autu iz kojeg curi gorivo!

Dođemo mi do njega, još stanemo na autobusnoj stanici s upaljena sva četiri žmigavca, on se zavuče ispod auta (bio je u svom radnom odijelu), kaže da ne curi ništa, digne haubu, počne čačkati po tome i skuži da je pukla cjevčica za dovod goriva. A ja cijelo vrijeme tri metra od auta jer je valjda jedan od najsunčanijih dana u tjednu, a nama curi gorivo! Krene tata prema prtljažniku i skuži da smo sav alat prebacili iz tog u naš drugi auto pa je morao ići do službenog kombija posuditi alat, izolirkom je oblijepio cijev koliko je išlo i rekao nam da pičimo ravno na servis i kažemo što se dogodilo, da će auto izdržati do tamo (neka bakica je u tom trenutku zastala kod nas i upitala ga je li on majstor za aute, da bi ga ona nešto pitala), a ako se slučajno što počne dimiti što ispod haube, da stanemo i bježimo van. Tu se lagano frktanje u želucu pretvorilo u luđačko frktanje u želucu. 

Krenemo sestra i ja i kao za inat na svakom semaforu crveno, kolone i sl, ali uspjele smo doći do servisa za samo petnaestak minuta. Upale smo unutra i rekle što se dogodilo, srećom su nas primili preko reda, još nas je tamo lik zezao kad sam ga upitala hoće li auto eksplodirati tako i rekao mi da bi eksplodirao odmah da je htio, sad je sve ok. 

Pa smo otišle na kavu i ostavile br. moba da nas zovu kad auto bude gotov. Krenule smo u šetnju i taman smo se nakrcale grickalicama i sokovima za dugo čekanje kad su nas zvali (nakon sat vremena) da nam je auto gotov, još su nam gratis i nalijepili onaj retrovizor tako da smo nas dvije presretne krenule kući nakon mojih paničnih napada (očito nisam tako sabrana osoba kako sam mislila) o tome kako ćemo umrijeti jer će nam auto eksplodirati (a možda su to govorile i benzinske pare iz mene) i spoznaje da je izolirka definitivno najkorisnija stvar na svijetu. :)

Objavio/la narancasta u 26. kolovoz 2010 18:07:01 | 1 komentara

Obiteljski liječnici

Ne znam, valjda nam je to obiteljska crta, da smo svi samoproglašeni liječnici pa nam ovi pravi, diplomirani, ne trebaju.

Baka kašlje onako opako već neko vrijeme, opis simptoma "k'o da imam vatu ispod dušnika" (???), samodijagnoza: malena prehlada, liječnje: čaj. Moj opis simptoma: zvuči kao da već dvadeset godina puši 3 kutije dnevno i kad kašlje, čuje se kako joj je grlo natečeno, kako je sve boli. Ali uporna je, ne želi liječniku, sve će to ona sama srediti; mama je čak došla po nju, trebala se samo obući i sjesti u auto, ali ne.

Tata je počeo kašljati poslije nje. Njegov opis simptoma: ne boli ga ništa, povremeno glava, malo u prsima, nakon napadaja kašlja hvata malo zrak. Samodijagnoza: nije ni prehlada, neka viroza. Liječenje: kakvo liječenje?! On je gromada od čovjeka, neće ga tu neki kašalj spriječiti u obavljanju njegova posla. 

Majku je uhvatilo odjednom. Kad smo odlazile od kuće na roštilj bila je dobro, kad smo navratile nakon nekoliko sati, imala je temperaturu, oči kao tanjuri, suzne, ona sva zajapurena. Mala virozica. Zbog koje sam ja sljedeći dan kuhala ručak za osmero ljudi (prijateljsko-obiteljski ručak), prala hrpetine suđa i hranila životinje. Mama, ideš doktoru? Neeee... Bit će njoj začas bolje.

Sestra je ipak malo prisebnija, nju često muče sinusi pa radije ode liječniku nego da to pokušava riješiti sama.

Ah, ne znam uopće čemu služe liječnici kad su svi pametniji od njih, posebno moja obitelj, oni se sami znaju izliječiti sami od svega. Pa se onda svi međusobno zaraze, a ja imam malo jači imunitet od njih pa ih onda dvorim takve slinave i bolesne. Kao mala djeca, svi zajedno, a ne odrasli, pametni, sposobni ljudi. Ajde da su mali pa se boje liječnika, ali ovo je smiješno.

Nisam za stalna trčanja doktoru zbog svake sitnice, prehlade, gripe i slično je zbilja najbolje odbolovati bez lijekova i ičega, ali kad čovjek kašlje kao da će pluća iskašljati, očito nešto ne valja. Eh, kad odrasli znaju najbolje. 

Objavio/la narancasta u 23. kolovoz 2010 11:51:33 | 4 komentara